Međunarodni dan mladih: Šta mladima 21. stoljeća znači međugeneracijska solidarnost?

Gledam jučer Elmu Bešlić – prijateljicu, u videu Peđe Kazazovića – kolege. Gledam i mislim se – dvoje mladih ljudi koji prave male, ali važne korake za bosanskohercegovačko društvo, jer progovaraju o važnim neizgovorenim stvarima. Peđa o ulozi, ili još bolje, ulogama žena u našem društvu. A Elma jedna od tih žena govoreći o sebi, o svojoj nani, inspiraciji i utjecaju koji je imala na nju. Fokus priče i taj emotivni moment nam je ukralo to što generacija nana i baka nosi u bh. društvu, a to je stigma i stid, ali istovremeno i ponos za svoju djecu i unučad.

 

Piše: Katarina Vučković

Vjerojatno ne bih pisala ovaj tekst da nije bilo ovog videa jučer, a i sutra je Međunarodni je dan mladih.
Ovaj put tema je međugeneracijska solidarnost. Znamo li mi uopće šta je to? Kako to nama koji smo na pragu srednjih godina generacija Z donosi vrijednost? Znači li išta starijima od nas u Bosni i Hercegovini? Šta li uopće znači milenijalcima, generaciji Z ili Alpha generaciji? Kako da to što se zove solidarnost vratimo svima?
UN kaže da je ova tema izabrana, jer međugeneracijska solidarnost nije samo da pomognete starom susjedu da ponese vrećice od trgovine do stana, niti da vas netko stariji podučava matematiku jer vi ne kužite razlomke i sinuse i kosinuse, već nam je ovaj fenomen danas potrebniji nego ikad. Pitate se zašto?
Ljudi danas duže žive, a to znači da duže rade, da duže mogu podržati razvoj društva, te istovremeno da društvo o njima mora brinuti duže kroz sve životne etape. Mladi danas žive brže nego ikad. Rađaju se i odrastaju u vremenu kakvo njihovi roditelji ne pamte, a njihove bake i djedovi nisu mogli ni zamisliti. Ono što ih čeka u budućnosti je pomalo nezamislivo i njima samima. Jaz, ekonomski, društveni, emotivni, pa ako hoćete i mentalni, nikad nije bio veći i nikad nije više tražio da zajedno popunimo te praznine.
Uz sve podjele koje društva danas imaju, nekoliko decenija unazad su i mladi i stari napravili još jednu podjelu, tzv. ageism (ejdžizam). Stvaramo stereotipe, imamo predrasude, ponašamo se diskriminirajuće u odnosnu na godine drugih oko nas. Tako ćete vrlo često čuti da su mladi pasivni, kako ništa neće i kako se s njima danas ne da razgovarati. Istovremeno o mladima odluke uglavnom donose odrasli i onda se čudimo kako se u programe mladih puno ulaže, ali oni te programe ne koriste.
Sa druge strane stari su nam dosadni, elektronski nepismeni, krivi su za sve što nama mlađima ne odgovara danas. Za njih i njihove priče i poduke uglavnom nemamo vremena. Razlike u dobi nas sprečavaju u stvaranju inkluzivnih politika za sve.
Bez mudrosti starijih generacija, ranijih ideja, ustrajnosti i drugih vrijednosti, mladi koji su danas iznimno brzi, teško da mogu istinski razumjeti sebe i graditi budućnost. Razumjeti sebe znači razumjeti svoje pretke. Graditi budućnost znači razumjeti odakle si pošao i čemu težiš.
No, na osobnom nivou ćemo još nekako i „progutati” ove razlike, ono što je posebno važno je razumjeti da je međugeneracijska solidarnost od značaja za društvo u cijelosti. To znači stvarno uvezivanje resursa svih generacija za opću dobrobit. 
Možemo li u našem društvu gajiti i graditi takvu podršku, razumijevanje i solidarnost? Mogu li to mladi ? Mogu li to starije generacije? Ili ćemo se i mi za dvadeset, trideset ili pedeset godina kao Elmina nana stidjeti pred svojim unucima?
Ključnu razliku ipak pravimo kao pojedinci. Elma se ne stidi, naprotiv, ponosna je. Možemo li mi za dekadu-dvije biti ponosni jer smo ponudili prostor za međugeneracijsku solidarnost u našim domovima i društvu?