Brankica Janković - jedna od žena iz regiona koje prave razliku

Brankica Janković - jedna od žena iz regiona koje prave razliku

Brankica

Već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, čemu i lnstitut za razvoj mladih KULT neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.

lnstitut će u narednom periodu u okviru kampanje #WomenMakingDifference raditi promociju priča uspješnih žena iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije koje u svome društvu prave razliku, te promociju pozitivnih vrijednosti koje kroz svoj rad i društveni angažman promoviraju i pružaju drugim ženama, djevojčicama ali i široj društvenoj zajednici. Regionalnom kampanjom #WomenMakingDifference, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.

Danas predstavljamo Brankicu Janković, povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti polova Republike Srbije. Brankica je master pravnica i doktorantkinja na Fakultetu bezbijednosti u Beogradu, te ekspertkinja za oblasti diskriminacije, ljudskih prava i socijalne zaštite. Ističe da joj kao ženi s Balkana, nije bilo teško pronaći motivaciju za zalaganje za rodnu ravnopravnost: „Borba za rodnu ravnopravnost je deo borbe za unapređenje i poštovanje ljudskih prava koju vodim već dugi niz godina. Ja sam žena iz Srbije, dakle sa Balkana koji deli sudbinu Evrope i nije mi teško bilo pronaći motiv za zalaganje za rodnu ravnopravnost.“

Odrasla je u porodici gdje su žene u većini, pa je kako kaže, bilo prirodno da se obaveze uvijek ravnopravno dijele. Kaže da nikada nije prihvatala da je ograničava u bilo čemu to što je djevojčica. Međutim, prepreka je bilo: „Ipak, kada sam htela da upišem vojnu školu, shvatila sam da postoje granice koje nisam mogla da pređem jer sam rođena kao žensko. Tada su primali samo dečake. Trideset godina kasnije našla sam se na čelu institucije koja je tu barijeru za žene otklonila.“

Rodnu ravnopravnost smatra pitanjem od javnog i nacionalnog interesa, jer bez nje nema održivog razvoja ni istinskog napretka u izgradnji savremenog, tolerantnog društva: „Patrijarhat svojim normama koje žene stavljaju u potčinjen položaj nije više održiv kulturološki obrazac, što je vidljivo u svim oblastima života. Žene i muškarci su različiti ali i kompatibilni, dopunjuju jedni druge, omogućavajući jedni drugima da ispune svoje potencijale, ali samo kada su ravnopravni. Za mene lično, rodna ravnopravnost nije nametnuti trend, već nešto prirodno i dobro.“

U svom dugogodišnjem iskustvu u borbi za ravnopravnost polova, Brankica zaključuje da žene u Srbiji, ali i drugim zemljama Zapadnog Balkana nisu ravnopravne: „Teško ipak da postoji oblast u kojoj je pоstignuta puna ravnopravnost, bilo gde u svetu. Razlozi za to su brojni, a primetno je da su postignuća u različitim oblastima vrlo neujednačena. U manje plaćenim zanimanjima i oblastima od najvećeg društvenog značaja, poput obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite i pravosuđa, na primer, imamo nedostatak muškaraca, što je snažan disbalans u svakom smislu. Slična je slika i u drugim državama Zapadnog Balkana. I pored uspeha koje postižu na svim poljima, ženama se mnogo više zamera – kada su uspešne i kada nisu, kada se snađu u politici, pokrenu svoj posao, ako su domaćice, zatim način na koji se prezentuju, kako se oblače i kakve su im frizure.“

Ipak, ako se uzme u obzir period od prije nekoliko decenija, ona smatra da pomaka itekako ima, a posebno na zakonodavnom planu: „Zahvaljujući unapređenoj zakonskoj regulativi stvoreni su osnovi za veće učešće žena u javnom i političkom životu, što je najvidljivije u institucijama na nacionalnom nivou gde imamo žene na čelu ministarstava ili sudova. Također, sve veći broj žena se nalazi na rukovodećim pozicijama u sferi poslovanja, kako u velikim firmama, tako i u preduzetništvu, što pokazuje njihovu veću osnaženost. Ali, pred nama je još mnogo posla jer je procenat žena na rukovodećim pozicijama u lokalnim samoupravama mali, žene su diskriminisane zbog porodičnog i bračnog statusa, kao i godina života. U javnoj sferi je i dalje prisutan seksizam i mizoginija, a tu je i ozbiljan problem nasilja u porodici.“ Ima veliku podršku i na poslovnom i na privatnom planu za ono što radi. Kad je riječ o privatnoj sferi, ističe da je jako ponosna jer: „Svi momci u mojoj kući, svih generacija, su promoteri rodne ravnopravnosti na sve načine.“

Brankica kaže da je najvažnije što je naučila baveći se ovom temom to da se neke borbe moraju voditi iz dana u dan, jer ih razne sile nažalost, vuku unazad. Međutim upravo to posmatra kao smisao ljudskog postojanja – činiti dobro za sebe i društvo oko sebe svakog dana. Svojim najvećim uspjehom u ovoj oblasti smatra to što je postavila sa svojim timom u instituciji i drugim pravnim saveznicima rodnu ravnopravnost na jedno od najviših mjesta političke i društvene agende koju sada ni jedan ozbiljan politički akter ne može da ignoriše. Brankica tvrdi da se mogi trude, od vladajućih struktura do kompanija da primijene istinsku ravnopravnost, svesni da samo tako možemo uspjeti kao društvo: „Usvojene su mnoge naše inicijative, promenjeni zakoni i podzakonski akti, devojčice se školuju u sistemu vojnog školstva nakon naše preporuke, zaustavili smo odlazak nekoliko hiljada žena u penziju pre zakonskog roka, ali i njihove želje. Ohrabrila sam i mnoge žene da izađu iz izađu iz začaranog kruga nasilja. Žensko kulturno stvaralaštvo se sada mnogo više vidi – organizovali smo višemeseču izložbu „Velikanke srpske kulture“ i jedinstvenu postavku u svetu „Salon Nobelovki“.

Ističe da je najbolja motivacija za ovu borbu međusobna žensku solidarnost i podrška, koja ohrabruje i uliva nadu. Motivirati druge da čine pozitivne promjene stvara joj zadovoljstvo: „Zadovoljstvo je kada vidite promenu u relativno kratkom periodu – na primer od pokretanja malog poljoprivrednog gazdinstva i potrebnih obuka do zarade od sopstvenog rada. Svaka uspešna žena i njena priča inspiriše i pokazuju da se može, uprkos otporu i svim teškoćama na koje nailazimo. Ključno je razumeti da samo međusobnom podrškom, solidarnošću, umrežavanjem i partnerskim odnosima sa muškarcima dolazimo do najboljih rezultata. Zato svako u svom domenu treba da da doprinos.“

Kad je riječ o prisutnosti gender jezika u dokumentima institucija, Brankica kaže: „Smatram da nije dovoljno prisutan gender jezik, ali se to polako menja jer mladi i deca upotrebljaju srpski jezik koji kao i mnogi slični jezici u našem regionu imaju rod, broj i padež koji se slaže sa imenicom tako da su mi mnoge rasprave na ovu temu dosta besmislene ali ne i naivne i bez interesa. Jer jezik odražava stanje u društvu i mnogo toga upotreba jezika može da učini ili ne učini u društvu.

Društvu poručuje da ravnopravnost ne znači da treba uzeti jednima da bi se dalo drugima, već da svi imaju ista prava i jednake mogućnosti da ih ostvare: „Kada govorimo o ravnopravnosti, mi zapravo moramo da mislimo o slobodi, o sagledavanju stvarnosti u kojoj živi svaki pojedinac među nama. Ukoliko želimo da budemo društvo sa integritetom, moramo imati na umu da mera integriteta i dostojanstva društva u celini zavisi od njegovog odnosa prema pojedincu. Sposobnost da gledamo jedni u druge otvoreno, odgovorno i uz poštovanje, jeste snaga koja pokreće naše društvo na bolje i ostavlja nasleđe generacijama koje dolaze. Pol je nešto sa čime se rađamo i naš položaj u društvu ne sme da zavisi od toga. Žene čine malo više od polovine stanovništva i taj odnos se mora odraziti u svim oblastima života.“

#OrangeDay / Galerija slika

No Images

#OrangeDay / Dokumenti

Search